Stabilnost
nazad


Hajde za promenu da uradimo nešto što je jako svojstveno fudbalskim navijačima i da uspeh fudbalskog kluba procenimo kroz osvojene trofeje i položaj na tabeli. Osnovni razlog zbog kojeg navijači Vest Hema nisu oduševljeni ovakvim pristupom je što jako brzo postaje jasno da Vest Hem nije jedna od najbojlih ekipa u Engleskoj. Verovatno se niko od nas ne seća da je Vest Hem to ikad bio. A ako pokušamo da objasnimo zašto je to tako glavni argument nam je priča o finansijskoj nemoći koja ne dozvoljava da se ekipa zadrži na okupu.
Kad god je počinjao da se nazire izlaz iz katastrofalne situacije promenom vlasnika ili sponzora moja najveća želja je bila da se napravi stabilna osnova koja bi dozvolila da najbolji ostanu u Klubu. Da su mediji u Srbiji povetili više pažnje seriji neuspešnih privatizacija u Istočnom Londonu reč "stabilnost" bi verovatno bila proglašena za najskuplju čekićarsku reč. A na putu ka stabilnosti došla je delimična stabilnost u liku "CB holdings". Možete da ih ne volite ali za njihovog mandata Skot Duksburi ili Đanluka Nani ili Đanfranko Zola ili Stiv Klark ili svi oni zajedno imali su tu privilegiju da ne donose odluke motivisane isključivo finansijskim dobitkom. Jeste da su za to vreme Klub napustili Kreg Belami, Matju Eterington, Li Bojer i Lukas Nil ali to nisu bile panične prodaje u pokušaju da se izbegne bankrot već diskutabilne odluke ljudi koji su procenili da ovi igrači nemaju više šta da pruže u bordo plavom dresu. A sada, kada je prošao međuperiod ne samo navijači Vest Hema nego i cela javnost ubeđena je da će tandem Dejvida ispuniti obećanje da Vest Hem vrati na staze stare slave. Razum odavno ne stanuje na Bolejn Graundu tako da je treba pretpostaviti da samo Alan Kurbišli i ja mislimo da u slučaju Vest Hema "stara slava" znači ispadanje na svakih desetak godina i trofej na svakih trideset i pet. Ako zanemarimo nas dvojicu nepopravljivih realista izgleda da se očekuje nešto drugo, bolje, nešto što je do sada falilo Gvozdenima. A stabilnost se nameće kao najozbiljniji kandidat za popunu mesta čekićarskog svetog grala.
Uopšte nije prosto u praksi pokazati šta je to stabilnost. Jedan od prvih poslova novih vlasnika bio je raskršćavanje sa dosadašnjom politikom. Najveća žrtva promene vlasnika nije ni radno mesto Skota Duksburija ni radno mesto Đanluke Nanija a ni dnevni promet u radnji frizera Luisa Himeneza već fudbalski projekat u koga se do nedavno klela celokupna uprava Kluba. Taj projekat, kako sam ga ja shvatio, funkcionisao je na principu pažljivog razvijanja mladih igrača i formiranju vrhunskih asova usled nemogućnosti dovođenja vrhunskih asova. Veliko je pitanje da li je to stvarno bila želja Đanfranka Zole ili surova neminovnost ali to je bio sistem koji sam ja razumeo i podržavao. Tačno, nije to baš najsigurnija politika i bilo je rizika koji se nisu isplatili i najskuplje doveden igrač u istoriji Kluba sada piše nove neuspešne stranice svoje karijere u Firenci ali po meni je to bolje (možda je interesantnije tačniji opis) od politike dovođenja poluistrošenih igrača uz pomoć velikih novaca koji svakog časa mogu da postanu irealni. Poslednji dan januarskog prelaznog roka više je ličio na Magnusonovu nego na Nanijevu eru. Dovedeni su igrači za koje smo ranije čuli, koji imaju iza sebe mnogo odigranih sezona u profesionalnom fudbalu i nijedan od njih nije doveden iz Italije. Izgleda da je "Projekat" na čekanju do kraja sezone. A posle ćemo da vidimo. Pored zadržavanja igrača važan faktor stabilnosti je i zadržavanje menadžera. Mnogi kažu da Zola nema autoritet ali lako je primetiti da je on i pored toga što ne spada u najbolje stratege moderne igre jako bitna figura od koje umnogome zavisi mir u ekipi. A sudeći po izjavama Dejvida Salivana njegovo mesto nije toliko sigurno koliko bi to većina igrača želela. Period delimične stabilnosti još nije prošao. Stabilnost se još čeka.